Nakon 15 godina poznati slikar Kemal Ramujkić, koji živi i stvara u Beogradu, izlaže u rodnoj Podgorici. Njegova izuzetna platna iz ciklusa „Kuće” mogu se do početka avgusta pogledati u Modernoj galeriji podgoričkih Muzeja i galerija. Izložba je, može se reći, podijeljena u dva segmenta, starije i novije radove, nastale ciljano za ovu izložbu. Novije radove, kaže Ramujkić, napravio je kao svojevrsni omaž švajcarskom slikaru Arnoldu Beklinu.
Na slikama je pored prepoznatljivog motiva kuće, snažno naglašen i motiv čempresa koji „izrastaju” iz razvalina, starih kućišta. Kako kaže, impresionirao ga je ovaj Švajcarac koji je čitav svoj život proveo živeći i putujući Mediteranom. Slikar dodaje da je naišao na podatak i da je Beklin posjetio i Boku i ostrvo Sv. Đorđe, po čijim motivima je nastala jedna od njegovih kultnih slika, a koju je napravio u četiri varijante.
- Po uzoru na Beklinovu sliku, inspirisan tim čepresom koji i inače slikam već godinama, pokušao sam da se na to nadovežem, i napravim priču o nama, o podneblju, o Crnoj Gori, o našim pejzažima – kaže Ramujkić. Zanimljivo je da slikar kaže da je pejzaž danas kao tema deplasiran.
- Pejzaž danas nekako nije više u trendu, i njime se danas najviše bave slikari amateri, jer izgleda da je lako naslikati pejzaž. A, sasvim je suprotno. Pejzaž je teška tema sa kojom slikari vrlo teško izlaze na kraj – kaže Ramujkić, prepoznatljiv po svojim kućama.
- Ove kuće slikam već preko 20 godina. To su kuće iz Paštrovića, Boke... Pokušavam da pokažem da su te kuće u stvari portreti ljudi koji žive u njima. One odražavaju nas same, nas ljude koji živimo u tim kućama. To je naše lice. Po kući tačno možete prepoznati čovjeka koji živi u njoj, njegove karakteristike. Kuća oličava svoga gospodara. Nažalost, ove kuće kojima se ja bavim polako nestaju, devastiraju se, sve ih je manje – kaže slikar. Razlog tome je sljedeće:
- Podižu se skaredne, nabudžene kuće, kvazi arhitektura je na djelu. A, to nismo mi, to nije naša arhitektura, nije naše podneblje, nema naše specifičnosti. Recimo, kuće kao što su Kuća Čubranovića ili Kuća Nenezića u Podgorici, ili Tri sorele u Prčnju, ili vila Pima u Kotoru, takve kuće iščezavaju jer mi nemamo sluha, niti podrške odgovornih i nadležnih ljudi da se one sačuvaju od zaborava i pokažemo pokoljenjima ko smo i što smo. Odričemo se sami sebe, onoga što smo mi u suštini – kaže Ramujkić.
Zanimljivo je da uprkos dugom odsustvu iz Crne Gore nije odustao od ovdašnjih tema.
- Jeste, slikam Mediteran, Crnu Goru... U Beogradu sam se „nasukao” na ostrvo Ada Ciganlija, koje mi na neki način zamjenjuje obalu, more... ali, ništa ne smeta. Pa i Dado Đurić je pravio bolje slike o Crnoj Gori iako nije tu živio od mnogih koji ovdje žive. Razlog je možda to što ovi odavde jedva čekaju da se svega odreknu, a mi sa strane jedva čekamo da budemo ono što jesmo – kaže Ramujkić.Ž.J.
Zagonetni sklop sudbina
Samostalnu izložbu Kemala Ramujkića otvorila je istoričarka umjetnosti Petrica Duletić koja ističe da je “slikarski svijet Ramujkića, svijet lirskih impresija”.
- Slikajući stare primorske kamene kuće, obalu, plavo nebo iz ko0jih izbija fluid tišine i prošlosti, daje takođe melanholiju svakodnevice i duh podneblja istovremeno urastajući u zagonetni sklop sudbina. Privučen slikovitpšću starih kuća, dvorišta, bršljana, lozica i mora, umjetnik nastoji jednostavnim likovnim jezikom da definiše prirodne zakonitosti života i da uđe u problematiku ljudskog postojanja – rekla je Duletić.